Bhakti

Mladić je prišao učitelju sa rečima: "Učitelju, želim spoznati duhovnost". Učitelj je pogledao u mladića i ništa ne govoreći samo se nasmešio. Mladić je nastavio dolaziti svakog dana i insistirao da želi duhovnost. Ali učitelj je znao bolje…
Jednog dana kada je bilo posebno vruće, učitelj zamoli mladića da odu do reke i zajedno se osveže u vodi. Oboje su pošli i mladić se prvi potopio u vodu. Učitelj mu je prišao i prisilno mu zadržao glavu pod vodom. Mladić se borio neko vreme a potom ga je učitelj pustio i upitao: "Šta si želeo u tom trenutku više od svega drugog?".
"Da udahnem vazduh" odgovorio je mladić.
"Da li želiš Gospoda na isti način? Jer ako želiš, spoznaćeš ga u trenutku!" poručio je učitelj.
(Izvod iz dela: "Complete works of Swami Vivekananda")

Priče

  I. Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom guruu da ide negdje daleko u nadi da
će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je svom guruu poruke kako bi ga
izvještavao o svom napretku. Prvi izvještaj bio je: “Sada razumijem što znači odreći se
samog sebe.” Guru je poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest mjeseci opet je
dobio poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.” Poderao je i tu
poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: “Sada shvaćam tajnu jednoga i
mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu
prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj
daleki kraj gdje je učenik živio, pa mu je guru rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim
čovjekom.” I konačno je dobio poruku od njega. Pisalo je: “Zar je to važno?” kad je to guru
pročitao, reče: “Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”
II. Jedan je vojnik na ratištu, kad god bi vidio komadić papira, bacio
pušku, pokupio papir i gledao u njega. Onda bi ga pustio da odleti iz njegove ruke na
zemlju. Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu stvar. Njegovi suborci su to primijetili
pa su rekli: “Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je pomoć.” I tako su ga poslali u bolnicu, i
dali mu najboljeg psihijatra, ali činilo se da nema nikakvih rezultata. Lutao je po bolnici i
skupljao papiriće. Lijeno bi ih pogledao i pustio da odlepršaju na pod. Na kraju su rekli:
“Moramo ga otpustiti iz vojske.” Pozvali su ga da mu predaju otpusno pismo. Lijeno ga je
uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo: “To je to! To je to!” Konačno je našao ono što je tražio.
Antoni de Mello, “Svjesnost”