Priče

  I. Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom guruu da ide negdje daleko u nadi da
će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je svom guruu poruke kako bi ga
izvještavao o svom napretku. Prvi izvještaj bio je: “Sada razumijem što znači odreći se
samog sebe.” Guru je poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest mjeseci opet je
dobio poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.” Poderao je i tu
poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: “Sada shvaćam tajnu jednoga i
mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu
prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj
daleki kraj gdje je učenik živio, pa mu je guru rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim
čovjekom.” I konačno je dobio poruku od njega. Pisalo je: “Zar je to važno?” kad je to guru
pročitao, reče: “Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”
II. Jedan je vojnik na ratištu, kad god bi vidio komadić papira, bacio
pušku, pokupio papir i gledao u njega. Onda bi ga pustio da odleti iz njegove ruke na
zemlju. Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu stvar. Njegovi suborci su to primijetili
pa su rekli: “Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je pomoć.” I tako su ga poslali u bolnicu, i
dali mu najboljeg psihijatra, ali činilo se da nema nikakvih rezultata. Lutao je po bolnici i
skupljao papiriće. Lijeno bi ih pogledao i pustio da odlepršaju na pod. Na kraju su rekli:
“Moramo ga otpustiti iz vojske.” Pozvali su ga da mu predaju otpusno pismo. Lijeno ga je
uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo: “To je to! To je to!” Konačno je našao ono što je tražio.
Antoni de Mello, “Svjesnost”